DUSA KOJA LUTA

Danas nije moj dan, mislim da mi je najmrzliji dan kao i datum (20.12). Danas je jedan od onih dana kada najvise volim da cutim, da se sklanjam od svakoga i da izbjegavam konflikte.

Punih je 15 godina od kada je moj otac napustio ovaj svijet..kao da je bilo juce, nije se bas nesto izmijenilo osim sto starimo..Idemo naprijed sa svojim zivotima,nadamo se boljem, pokusavamo gledati na buducnost kako bi smo ostvarili sve najbolje u zivotu!

A cemu sve to?

Mislim da smo svi navikli tako, i neke stvari radimo zbog drugih, samo da nebih bili iznimke, tako se uklopimo sa drugima i ako nekada bas nama to ne odgovara. Otac mi dosta nedostaje, i tesko je proci kroz dan,svaki moj dan pocinje isto,ili mozda na tren zaboravim na to, zamislim se..Onda kao da me pukne nesto po glavi ili kao da cujem glas, kao da njega vise nema tu.

Ijako je proslo 15 godina jos uvijek mislim da je tu negdje,da ce doci na vrata,da cu ga vidjeti..sresti negdje. Volio bih ga vidjeti samo na tren, cvrsto zagrliti ono muski,reci mu koliko ga volim,koliko mi je samo nedostajao..Znam da je to nemoguce i mozda previse trazim i svjestan sam da se to ne moze ostvariti,da je to samo moja zelja i mozda masta neka sto mislim da bi se mogla ostvariti...Samo bol je neopisiva,i srce nije od kamena, zna boliti kao da ga neko cupa iz mene,kao da mi dusa izlazi,kao da  zadnje  minute kucaju mog zivota..Kao da sam izgubio drugi dio sebe,i ne mogu bez njeg...

Ostao sam sam da lutam putevima nepoznatim iz koraka u korak  zmireci onako negledajuci gdje idem, idem tamo gdje me put vodi pa kud god da bude bilo...Samo na tren da osjetim sebe ponovo, da sam ja, kao sto sam nekada bio...Pozelim onaj trenutak, onaj osjecaj moj, osmijeh na licu, osmijeh od srca koji sam nosio, i svu ljubav koju sam imao prema svima, radost koju sam htjeo da podijelim sa drugima, da pricam stalno,da zabavljam druge,da ih pravim radosnim...da budemo svi skupa, sretni, puni zivota...a sada, kao da zivim lazni zivot, kao da neko drugi upravlja sa njim, ja kao zarobljena dusa ,ne mogu da pomaknem,kao da nemam snage...Sa laznim osmijehom na licu polahko se pomicem i zivim ovaj zivot, kako ga i drugi zive,  nedam da osjete moju bol, ne zelim da znaju kako mi je jer lijeka nema i ne postoji...

Moja dusa ce vjecno da luta...