Još jednom , ne mogu a da ne bi...

Još jednom, ne mogu a da ne bi...

U srcu naše planete postoji magnet sastavljen od dva pola, sjevernog i južnog. I čini se da ljudi uvijek teže dva različita pola. U svakom slučaju. Bijeli, crveni, desni, lijevi, vakcinisani, nevakcinisani… A kada je u četvrtak počeo rat u Ukrajini, bio sam uvjeren da čemo ovoga puta svi osuditi ratno nasilje. Ali pogrešio sam... Odmah drugog dana rata narod je ponovo počeo da se deli na Putinove pristalice i Putinove protivnike. Kvaziinfektolozi, kvazivirusolozi, kvaziepidemiolozi odmah su zamijenjeni  kvazivojnim stratezima i kvazi-kvazipolitičkim i vojnim analitičarima, odličnim poznavaocima istorije i rusko-ukrajinske situacije. Premalo smo svjesni toga da te vreče govna, jer na kraju smo svi zajedno i svaki posebno, samo jedna vreča govna, dijeli samo udah i zadnji izdah. Sve što zaista imamo je goli život. A ovo je tako krhko, tako bespomočno. Ali kroz istoriju uvek postoje momci čiji sopstveni ego znači više od milion života. Svaki nasilni čin samo je znak bespomočnosti i ljutnje. Znak da je neko kapitulirao, da ne može i ne zna. Živci su nam popustili, a mi udaramo svom  neposlušnom  djetetu po guzici... trenutak, kada možemo priznati da kao roditelj u ovom trenutku ne možemo i ne znamo bolje. Ništa  drugačije nije kada jedan od partnera tuče drugog ,da ga nauči udarcima... veliki poraz, ali drugačije ne zna i ne može. U svim ratovima ovog svijeta osnova nije mnogo drugačija, samo su drugačija svjetska kulisa i interesi, nama poznati samo površno. Činjenica je da kada je rat - država daje topove, bogati volove, a siromašni sinove. Kad se rat završi - država uzima svoje topove, bogati dobijaju nove volove, a siromašni posječuju sinove kod grobova. A svako nasilje, a posebno oružano nasilje nad nedužnim civilima je nedopustivo i za to nema opravdanja i ne može biti razloga. Jer nakon rata, šefovi država če se ponovo rukovati i tapšati, cijenu če platiti samo nevini ljudi, obilježeni doživotno... majka bez sina, dijete bez oca... da ne govorim. Ne tako davno vidjeli smo ovo u našoj neposrednoj bližini. Več  je slučaj, da se u prvim danima ovakvih dešavanja zgražamo, osuđujemo... kako vrijeme prolazi navikavamo se na slike ruševina, uplakane djece, krvavih mrtvih leševa...

STOP NASILJU, STOP RATU!